Otkrivenje Jovanovo 14

1 I pogledah, i gle, Jaganjac stajaše na gori Sion, i s njime stotinu četrdeset i četiri hiljade onih koji imaju ime njegovog Oca napisano na svojim čelima.

2 I začuh glas s neba kao hūk mnogih voda i kao tutnjavu silnoga groma; i čuh glas harfaša koji sviraju na svojim harfama:

3 Pjevaju kao neku novu pjesmu pred prijestolom, i ispred četiriju bića, i ispred starješina; i niko ne mogaše naučiti tu pjesmu, osim stotinu četrdeset i četiri hiljade onih koji bjehu otkupljeni sa zemlje.

4 To su oni koji se nisu okaljali sa ženama, jer su djevci. To su oni koji prate Jaganjca gdje god on pođe. Oni bjehu otkupljeni od ljudi, prvine Bogu i Jaganjcu.

5 I u njihovim ustima se nije našla prevara: jer su bez krivice pred Božjim prijestolom.

6 I ugledah jednog drugog anđela gdje usred neba leti s vječitim jevanđeljem, da ga propovijeda onima koji žive na zemlji, i svakome narodu, i rodu, i jeziku, i življu,

7 Govoreći bučnim glasom, Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer došao je čas njegovog suda; i poklonite se njemu koji je načinio nebo, i zemlju, i more, i izvore voda.

8 I jedan drugi anđeo dođe za njim, govoreći, Pade, pade Vavilon, taj veliki grad, jer je vinom gnjeva svoga bluda opila sve narode.

9 I treći anđeo dođe za njima, govoreći bučnim glasom, Ako se ko klanja zvijeru i njegovom oličju, i primi njegov žig u svoje čelo ili u svoju ruku,

10 I sām će piti od vina gnjeva Božjeg, koje je natočeno nepomiješano u čaši njegovog bijesa; i biće mučen ognjem i sumporom u prisutnosti svetih anđela, i u prisutnosti Jaganjca:

11 I dim njihove muke diže se u vijeke vjekova i nemaju počinka ni danju ni noću oni koji se klanjaju zvijeru i njegovom oličju, i ko god primi žig njegova imena.

12 U tome je strpljenje svetaca, koji čuvaju Božje zapovijesti i vjeru Isusovu.

13 I čuh glas s neba kako mi govori, Piši, Blagosloveni su mrtvi koji od sada umiru u Gospodu: Jest, govori Duh, neka otpočinu od svojih napora; i prate ih djela njihova.

14 I pogledah, i ugledah bijeli oblak, a na oblaku sjedi neko kao Sin čovječji, na glavi svojoj imaše zlatni vijenac, a u njegovoj ruci oštar srp.

15 I jedan drugi anđeo iziđe iz hrama, vičući bučnim glasom onome koji sjedi na oblaku, Zabaci srp svoj i žanji: jer ti je došlo vrijeme da žanješ; jer je zrela žetva zemaljska.

16 Tada onaj koji je sjedio na oblaku zabaci svoj srp na zemlju; i zemlja bī požnjevena.

17 I jedan drugi anđeo iziđe iz hrama koji je u nebu, i on imaše oštar srp.

18 I neki drugi anđeo iziđe iz žrtvenika, koji imaše vlast nad ognjem; i povika bučnim uzvikom onome koji imaše oštar srp, govoreći, Zabaci svoj oštri srp i sakupi grozdove zemljine; jer je dozrelo grožđe njezino.

19 I zabaci anđeo svoj srp na zemlju i pokupi grožđe zemaljsko, i ubaci ga u veliku kacu gnjeva Božjeg.

20 I gazila se kaca izvan grada, i poteče krv iz kace sve do uzdā konjima, na prostoru od hiljadu šest stotina potrkališta.