Jevanđelje po Mateju 9

1 I uđe on u lađu, i preplovi, i dođe u svoj grad.

2 I gle, doniješe mu uzetoga, koji ležaše na postelji; a Isus, vidjevši njihovu vjeru, reče uzetome, Ohrabri se, sine, grijesi su ti tvoji oprošteni.

3 I gle, neki od pismoznanaca rekoše u sebi, Ovaj huli.

4 A Isus, znajući njihove misli, reče, Zašto promišljate zlo u svojim srcima?

5 Jer, je li lakše reći, Oprošteni su ti grijesi; ili reći, Ustani i hodaj?

6 Ali znajte da Sin čovječji ima vlast na zemlji da oprašta grijehe (tada reče uzetome), Ustani, uzmi svoju postelju i idi kući!

7 I ustade on te ode svojoj kući.

8 Vidjevši to, mnoštvo se zadivi te dade slavu Bogu, koji je takvu vlast dao ljudima.

9 A kada je odlazio odande, ugleda Isus čovjeka koji se zvao Matej gdje sjedi u carinarnici; i reče mu, Slijedi me! I ustade on i pođe za njim.

10 I gle, dok Isus bješe za trpezom u kući, dođoše mnogi carinici i grešnici te sjedoše s njim i njegovim učenicima.

11 A kada fariseji vidješe to, rekoše njegovim učenicima, Zašto vaš Učitelj jede s carinicima i grešnicima?

12 Ali im Isus, kada to čū, reče, Ne trebaju ljekara zdravi, nego oni koji su bolesni.

13 Idite i naučite šta znači ono, Milosrđe hoću, a ne žrtvu: jer nisam došao da zovem pravednike, nego grešnike na pokajanje.

14 Tada mu pristupiše Jovanovi učenici, govoreći, Zašto mi i fariseji često postimo, a tvoji učenici ne poste?

15 I reče im Isus, Mogu li svatovi tugovati sve dok je s njima mladoženja? ali doći će dani kada će im se uzeti mladoženja, i tada će oni postiti.

16 Niko ne stavlja zakrpu od nove tkanine na staru haljinu, jer se to čime je zakrpljeno otkine s haljine i nastane još veći raspor.

17 Ni novo vino ne ulijevaju u stare mješine: inače se mješine raspuknu i vino prolije, a mješine propadnu; nego, novo vino ulijevaju u nove mješine i oboje se sačuva.

18 Dok im je on to kazivao, gle, dođe neki glavar i klanjaše mu se, govoreći, Kći mi je sad već umrla; ali dođi i stavi svoju ruku na nju, i oživjeće.

19 I ustade Isus te pođe za njim, i njegovi učenici.

20 I gle, neka žena koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja priđe mu odostraga i dotače se ruba njegove haljine,

21 Jer reče u sebi, Ako se samo dotaknem njegove haljine, ozdraviću.

22 A Isus se okrenu i, kada je ugleda, reče, Ohrabri se, kćeri; vjera te tvoja ozdravila. I bī žena ozdravljena od toga časa.

23 A kada uđe Isus u glavarevu kuću te ugleda svirače i ljude gdje viču,

24 Reče im, Odstupite: jer djevojka nije umrla, nego spava. I podsmjehivahu mu se.

25 A kada je istjerao ljude, uđe on, i prihvati je za ruku, i djevojka ustade.

26 I proširi se glas o tome po svoj zemlji onoj.

27 A kada je Isus odlazio odande slijedila su ga dva slijepca vičući i govoreći, Smiluj nam se, Sine Davidov!

28 A kada je ušao u kuću, pristupiše mu slijepci; i reče im Isus, Vjerujete li da mogu to učiniti? Rekoše mu oni, Da, Gospode.

29 Tada im on dotaknu oči govoreći, Neka vam bude po vašoj vjeri.

30 I otvoriše im se oči; a Isus im strogo zaprijeti, rekavši, Pazite da to niko ne dozna.

31 Ali oni, kada odoše, razglasiše o njemu po svemu onome kraju.

32 I dok su oni izlazili, gle, dovedoše mu nijema čovjeka posjednuta đavolom.

33 A kada je đavo bio izagnan, nijemi progovori. I čudilo se mnoštvo govoreći, Nikada takvo što nije viđeno u Izraelu.

34 Ali fariseji rekoše, On izgoni đavole po knezu đavolā.

35 I obilazio je Isus sve gradove i sela poučavajući u njihovim sinagogama, i propovijedajući jevanđelje kraljevstva, i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.

36 Ali kada vidje mnoštvo, sažali se nad njima, jer bjehu iscrpljeni i raspršeni kao ovce bez pastira.

37 Tada reče svojim učenicima, Žetva je odista obilna, ali je radnika malo;

38 Molite, stoga, Gospodara žetve, da pošalje radnike u svoju žetvu.