Djela apostolska 27

1 A kada je odlučeno da otplovimo u Italiju, predadoše Pavla i neke druge zatvorenike stotniku carske čete, koji se zvao Julije.

2 Ukrcasmo se na neku adramitsku lađu, koja je imala oploviti neka azijska mjesta, i otplovismo; s nama bješe neki Makedonac Aristarh, Solunjanin.

3 Idućega dana pristali smo kod Sidona. A Julije je s Pavlom postupao čovječno, i dopuštao mu da posjeti prijatelje i okrijepi se.

4 A kada smo se otisnuli odande, jedrili smo pod Kiprom, jer nam vjetrovi bjehu protivni.

5 Preplovivši more duž Kilikije i Pamfilije, stigli smo u Miru, grad u Likiji.

6 I ondje je stotnik našao neku aleksandrijsku lađu koja je plovila za Italiju; i ukrcao nas je na nju.

7 I više dana plovili smo sporo, te jedva stigli do Knida, a kako nam vjetar nije dao pristati, zaplovili smo ispod Krita sučelice Salmoni;

8 I jedva preplovivši kraj nje, stigli smo do mjesta zvana Dobra pristaništa, blizu grada Laseje.

9 A kako je prošlo mnogo vremena pa je plovidba već bila opasna, zato što je i post već bio prošao, upozori ih Pavle

10 I reče im, Gospodo, vidim da će plovidba biti na pogibelj i veliku štetu, ne samo za tovar i lađu, nego i za naše živote.

11 No stotnik je više vjerovao kormilaru i vlasniku lađe negoli onome što je bio rekao Pavle.

12 I budući da pristanište nije bilo prikladno za zimovanje, većina predloži da i odande otplove ne bi li kako stigli do kritske luke Feniks, koja se pruža prema jugozapadu i sjeverozapadu, i ondje prezimili.

13 A kada je blago zaduvao južnjak, misleći da bi mogli ostvariti namjeru, odriješiše se odande, i zaploviše sasvim uz Krit.

14 Ali nedugo zatim navali žestok vjetar zvan Evroklidon.

15 A kada je zahvatilo lađu tako da se nije mogla odupirati, prepustismo je vjetru.

16 Jureći kraj nekog ostrva koje se naziva Klauda, uz mnogo napora uspjesmo dohvatiti čamac:

17 A kada ga podigoše, upotrijebiše užad da podvežu lađu i, bojeći se da se ne nasuču na živi pijesak, spustiše jedro; i tako ih je nosilo.

18 Budući da nas je oluja neizmjerno razbacivala, sutradan izbaciše tovar;

19 A trećega dana svojim rukama izbacismo brodsku opremu.

20 A kako se više dana nije pojavljivalo ni sunce ni zvijezde, a nad nama je bjesnila nemala oluja, izgubili smo svaku nadu da ćemo se spasiti.

21 Budući da se već dugo nije jelo, ustade Pavle posred njih i reče, Gospodo, trebalo je da me poslušate i ne isplovljavate s Krita, te navučete na sebe ovu pogibelj i štetu.

22 A sada vam savjetujem da se razvedrite: jer među vama ničiji život neće biti izgubljen, osim lađe.

23 Jer stao je uza me noćas anđeo Boga čiji jesam i kome služim,

24 Rekavši mi, Ne boj se, Pavle; pred ćesara moraš stati. I evo, Bog ti je podario sve koji plove s tobom.

25 Stoga se razvedrite, gospodo: jer vjerujem Bogu da će biti tako kao što mi je rečeno.

26 No treba da budemo bačeni na neko ostrvo.

27 A kada je došla četrnaesta noć otkako nas je tjeralo amo-tamo Jadranom, oko ponoći naslutiše mornari da se primiču nekakvoj zemlji;

28 I izmjeriše dubinu, te utvrdiše da iznosi dvadeset hvati. Otišavši malo dalje, ponovo izmjeriše, i nađoše petnaest hvati.

29 Bojeći se da ne naletimo na grebene, baciše s krme četiri sidra i željno čekahu da se razdani.

30 No kada mornari htjedoše pobjeći s lađe i kada, pod izgovorom da žele s pramca spustiti sidra, spustiše čamac u more,

31 Pavle reče stotniku i vojnicima, Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se ne možete spasiti.

32 Tada vojnici presjekoše užad čamca, i pustiše ga da padne.

33 I, dok se razdanjivalo, molio je Pavle sve da uzmu jelo, govoreći, Ovo je četrnaesti dan kako u iščekivanju nastavljate bez jela, ništa ne okusivši.

34 Stoga vas molim da uzmete nešto jela, jer je to za vaše zdravlje: jer nikome od vas neće ni vlas pasti s glave.

35 I rekavši to, uze hljeb i pred svima njima zahvali Bogu, i razlomivši ga, poče jesti.

36 Tada se svi razvedriše, pa i oni uzeše nešto jela.

37 A bješe nas na lađi u svemu dvije stotine sedamdeset i šest duša.

38 I najevši se dovoljno, rasteretiše lađu, i baciše pšenicu u more.

39 A kada se razdanilo, ne prepoznaše zemlju, nego razabraše neki zaliv niske obale, na koju, bude li moguće, naumiše nasukati brod.

40 I, kada podigoše sidra, prepustiše se moru, i oslobodiše užad na kormilima, i razapeše prednje jedro prema vjetru, i zaploviše prema obali.

41 I uletjevši na mjesto gdje se susreću dvije struje, nasukaše lađu; i pramac se čvrsto nasadi, i ostade nepomičan, dok je krmu lomila žestina talasā.

42 A namjera vojnikā bješe da pobiju zatvorenike da ne bi koji isplivao i pobjegao,

43 Ali ih stotnik, hoteći da spasi Pavla, odvrati od te njihove namjere; i zapovjedi da oni koji mogu plivati poskaču prvi i iziđu na kopno,

44 A ostali, neki na daskama, a neki na drugim razbijenim dijelovima lađe. I tako bješe, da svi neozlijeđeni umakoše na kopno.