Djela apostolska 22

1 Ljudi, braćo, i oci, poslušajte sada šta vam imam reći u svoju odbranu

2 (A kada su čuli da im govori hebrejski jezik, još se više utišaše; a on reče):

3 Ja sam Judejac, rođen u Tarsu, u Kilikiji, ali sam odrastao u ovome gradu, do nogu Gamalielovih, poučen tačno po otačkom zakonu, i bio sam revnitelj za Boga, kao što ste svi vi danas.

4 I taj put sam nasmrt progonio, bacajući u okove i predajući u tamnice i muškarce, i žene.

5 Kao što mi to i veliki sveštenik može posvjedočiti, i sve starješinstvo, od kojih sam i primio pisma za braću te otišao u Damask, da i one koji bjehu tamo okovane dovedem u Jerusalim, da se kazne.

6 I zbilo se da me, dok sam putovao i približavao se Damasku, oko podneva odjedanput s neba obasja snažna svjetlost.

7 I padoh na tlo, i čuh glas kako mi govori, Savle, Savle, zašto me progoniš?

8 A ja odgovorih, Ko si ti, Gospode? A on mi reče, Ja sam Isus Nazarećanin, koga ti progoniš.

9 I oni koji bjehu sa mnom ugledali su svjetlost i uplašili se, ali ne čuše glas onoga koji mi govoraše.

10 A ja rekoh, Šta da učinim, Gospode? I reče mi Gospod, Ustani i pođi u Damask; ondje će ti se reći sve što ti je određeno činiti.

11 A kako zbog slave one svjetlosti nisam vidio, povedoše me za ruku moji pratioci, pa dođoh u Damask.

12 A neki Ananija, čovjek pobožan po zakonu, i na dobrom glasu među ondje nastanjenim Judejcima,

13 Dođe k meni, i pristupi, i reče mi, Savle, brate, progledaj. I istoga se trena zagledah u nj.

14 I reče on, Bog naših otaca izabrao te da spoznaš njegovu volju, i vidiš Pravednika, i čuješ glas iz njegovih usta.

15 Jer bićeš mu svjedok pred svim ljudima o onome što si vidio i čuo.

16 A sada, šta oklijevaš? ustani, i krsti se, i operi svoje grijehe, prizivajući ime Gospodovo.

17 I zbilo se da, kada sam se vratio u Jerusalim i jednom molio u hramu, padoh u zanos;

18 I vidjeh njega kako mi govori, Pohitaj, i žurno iziđi iz Jerusalima: jer oni neće primiti tvoje svjedočanstvo o meni.

19 A ja rekoh, Gospode, oni znaju da sam u tamnice zatvarao i po svim sinagogama tukao one koji tebe povjerovaše;

20 I dok se prolijevala krv Stefana, tvog mučenika, i ja sam ondje stajao i odobravao njegovo ubistvo, te čuvao odjeću onima koji ga ubijahu.

21 No On mi reče, Idi: jer ja ću te poslati daleko k neznabošcima.

22 Slušali su ga sve do te riječi, i tada digoše glas, i rekoše, Ukloni takvoga sa zemlje, jer nije pravo da živi.

23 I dok su tako urlali, odbacivali odjeću i bacali prašinu u vazduh,

24 Zapovjedi četovođa da ga uvedu u tvrđavu, i odredi da ga bičevanjem ispitaju, kako bi doznao zbog čega tako viču protiv njega.

25 I dok su ga vezivali remenjem, reče Pavle stotniku koji ondje stajaše, Zar rimskoga građanina, i to neosuđenog, smijete bičevati?

26 Čuvši to, ode stotnik i izvijesti zapovjednika, rekavši, Pazi šta kaniš učiniti, jer je taj čovjek Rimljanin.

27 Tada pristupi zapovjednik i reče mu, Kaži mi, jesi li ti Rimljanin? A on odgovori, Da.

28 A zapovjednik odgovori, Ja sam ovu slobodu stekao za veliku svotu. Pavle reče, A ja sam se slobodan rodio.

29 Tada smjesta odstupiše od njega oni koji su ga imali ispitivati; a i zapovjednik se uplašio, doznavši da je on Rimljanin, jer ga je bio okovao.

30 Sutradan, budući da je htio tačno doznati za šta ga Judejci optužuju, odriješi ga od okova, i zapovjedi da dođu veliki sveštenici i sav njihov sabor, i privede Pavla, pa ga postavi pred njih.