Prva poslanica Korinćanima 13

1 Da jezicima ljudskim i anđeoskim govorim, a ljubavi nemam, postadoh kao mjed što zveči ili cimbal što ječi.

2 I da imam dar proricanja, i shvatam sva tajinstva, i sve znanje; i da imam svu vjeru, tako da mogu i brda premještati, a ljubavi nemam, ništa sam.

3 I da, kako bih nahranio siromahe, razdijelim sav svoj imetak, i da predam svoje tijelo da se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.

4 Ljubav je strpljiva i dobrostiva; ljubav ne zavidi; ljubav se ne hvalisa, ne nadima se,

5 Nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne smišlja zlo;

6 Ne raduje se bezakonju, nego se raduje istini;

7 Sve trpi, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.

8 Ljubav nikad ne prestaje: bila to prorokovanja, ona će iščeznuti; bili jezici, oni će prestati; bila spoznaja, ona će nestati.

9 Jer mi spoznajemo djelimično i djelimično prorokujemo;

10 Ali kada dođe ono savršeno, tada će biti ukinuto ovo što je djelimično.

11 Kada sam bio dijete, govorio sam kao dijete, shvatao kao dijete, razmišljao kao dijete; ali kada sam postao muškarac, odložio sam ono djetinje.

12 Jer sada vidimo kroz ogledalo, zatamnjeno, a tada licem u lice: sada spoznajem djelimično; ali tada ću spoznati kao što sam i ja spoznat.

13 A sada ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali najveća od njih je ljubav.