Pjesma nad pjesmama 7 — Đura Daničić (1865, ekavica) — Stari zavjet

1 Kako su lepe noge tvoje u obući, kćeri kneževska; sastavci su bedara tvojih kao grivne, delo ruku umetničkih.
2 Pupak ti je kao čaša okrugla, koji nije nikad bez pića; trbuh ti je kao stog pšenice ograđen ljiljanima;
3 Dve dojke tvoje kao dva blizanca srnčeta;
4 Vrat ti je kao kula od slonove kosti; oči su ti kao jezera u Esevonu na vratima vatravimskim; nos ti je kao kula livanska koja gleda prema Damasku;
5 Glava je tvoja na tebi kao Karmil, i kosa na glavi tvojoj kao carska porfira u bore nabrana.
6 Kako si lepa i kako si ljupka, o ljubavi u milinama!
7 Uzrast ti je kao palma, i dojke kao grozdovi.
8 Rekoh: Popeću se na palmu, dohvatiću grane njene; i biće dojke tvoje kao grozdovi na vinovoj lozi, i miris nosa tvog kao jabuke;
9 I grlo tvoje kao dobro vino, koje ide pravo dragom mom i čini da govore usne onih koji spavaju.
10 Ja sam dragog svog, i njega je želja za mnom.
11 Hodi, dragi moj, da idemo u polje, da noćujemo u selima.
12 Ranićemo u vinograde da vidimo cvate li vinova loza, zameće li se grožđe, cvatu li šipci; onde ću ti dati ljubav svoju.
13 Mandragore puštaju miris, i na vratima je našim svakojako krasno voće, novo i staro, koje za te dohranih, dragi moj.