Pjesma nad pjesmama 4 — Đura Daničić (1865, ekavica) — Stari zavjet

1 Lepa ti si, draga moja, lepa ti si, oči su ti kao u golubice između vitica tvojih; kosa ti je kao stado koza koje se vide na gori Galadu;
2 Zubi su ti kao stado ovaca jednakih, kad izlaze iz kupala, koje se sve blizne, a nijedne nema jalove.
3 Usne su ti kao konac skerleta, a govor ti je ljubak; kao kriška šipka jagodice su tvoje između vitica tvojih;
4 Vrat ti je kao kula Davidova sazidana za oružje, gde vise hiljadama štitovi i svakojako oružje junačko;
5 Dve su ti dojke kao dva laneta blizanca, koji pasu među ljiljanima.
6 Dok dan zahladi i senke otidu, ići ću ka gori smirnovoj i ka humu tamjanovom.
7 Sva si lepa draga moja, i nema nedostataka na tebi.
8 Hodi sa mnom s Livana, nevesto, hodi sa mnom s Livana, da gledaš s vrha amanskog, s vrha senirskog i ermonskog, iz pećina lavovskih, s gora risovskih.
9 Otela si mi srce, sestro moja nevesto, otela si mi srce jednim okom svojim i jednim lančićem s grla svog.
10 Lepa li je ljubav tvoja, sestro moja nevesto, bolja je od vina ljubav tvoja, i miris ulja tvojih od svih mirisnih stvari.
11 S usana tvojih kaplje saće, nevesto, pod jezikom ti je med i mleko, i miris je haljina tvojih kao miris livanski.
12 Ti si kao vrt zatvoren, sestro moja nevesto, izvor zatvoren, studenac zapečaćen.
13 Bilje je tvoje voćnjak od šipaka s voćem krasnim, od kipra i narda.
14 Od narda i šafrana, od iđirota i cimeta sa svakojakim drvljem za kad, od smirne i aloja i sa svakim prekrasnim mirisima.
15 Izvore vrtovima, studenče vode žive i koja teče s Livana!
16 Ustani severe, i hodi juže, i duni po vrtu mom da kaplju mirisi njegovi; neka dođe dragi moj u vrt svoj, i jede krasno voće svoje.